S vlasnikom tvrtke Zlatna nit d.o.o gospodinom Zlatkom Rabikom razgovarali smo o novom početku u proizvodnji obuće, jer je prije nekoliko godina imao obućarsku tvrtku Toping d.o.o., koja je prestala sa radom. Evo što nam je maltene u jednom dahu ispričao:

Zlatna nit je obiteljska tvrtka čija je osnovna djelatnost proizvodnja obuće i prodaja HTZ opreme. Kroz dvedesetpetogodišnje iskustvo privatnog poduzetništva u tvrtkama Toping i Zlatna nit uspjeli smo izboriti svoje mjesto na tržištu te opstati u vrlo teškim i gospodarski zahtjevnom okruženju. Kroz taj period imali smo uspona i padova, razvijali se od malog obiteljskog poduzeća koje je započelo rad u garaži da bi kroz kratko vrijeme vlastitim kapitalom izgradili novu tvornicu od 800 m2 i 50 uposlenih, kontinuirano radili na razvoju novih proizvoda (npr. klompa sa čeličnom kapicom za koju smo nagrađeni zlatnom plaketom na zagrebačkom velesajmu), modnih kolekcija mladenačke, ženske i muške obuće te u zadnje vrijeme radne i zaštitne obuće. Prije desetak godina doživjeli smo bankrot kao posljedicu proizvodnje obuće koja je na sebi imala tri trake (asocijacija na svjetski poznatog proizvođača) te ostali bez tvornice, strojeva, zaliha repromaterijala i gotovih proizvoda ili kratko rečeno ostali bez apsolutno svega. To je jedno gorko životno iskustvo koje je moglo drugačije završiti ali ne treba se vraćati u prošlost, smogli smo snage i ponovno krenuli sa proizvodnjom. Sada smo proizvodili  kod kooperanata (uglavnom u Ludbregu, Đurđevcu i Virovitici) ali smo radili gdje god je bilo slobodnih kapaciteta (Grubišno polje, Krašić, Vukovar, Varaždin, Hrvatska Kostajnica …) Kroz svo to vrijeme i ja sam se razvijao kao inženjer obućarske tehnologije. Imao sam sreću da je moja radna karijera išla stepenicu po stepenicu, u Rukotvorinama Zagreb bio sam majstor u montaži, u VIKO Varaždin šef proizvodnje i u UZOR Slatina tehnički rukovoditelj te potom u Topingu direktor. Sada sam posvećen proizvodnji, nabavi i prodaji a supruga je direktorica.

Zadnjih godina sam govorio da se nikada više neću upuštati u vlastitu proizvodnju. Rad sa kooperantima ima svojih prednosti ali i velikih nedostataka. Ono što nismo izgubili u stečaju od strojeva i opreme  podijelio sam poslovnim partnerima, tko god da me je pitao da nešto posudim ja sam dao jer sam govorio da mi više nikada neće trebati. A onda se spletom okolnosti sve promijenilo. Kupili smo Uzor u stečaju na osmoj licitaciji, totalno devastiranu i opustošenu tvornicu nakon gotovo desetegodišnjeg stečaja. Kupili smo prazan prostor bez strojeva i opreme sa željom da taj trošak pretvaramo u izvor prihoda. Slučajnim posjetom dugogodišnjim prijateljima u Vukovaru Ani i Marjanu Dorkin pretvorio se u brzopotezno pokretanje proizvodnje jer je njemačka Ricosta za koju oni rade imala potrebe za dodatnim kapacitetima. Zahvaljujući maksimalnom razumijevanju i pomoći naših partnera za samo nekoliko mjeseci uspjeli smo pokrenuti proizvodnju. Gotovo kao u filmskom scenariju kupili smo zadovoljavajući strojni park, zaposlili 35 djelatnica i tehnološki i organizacijski se ekipirali.To je prst sudbine, to ne može biti slučajnost. Zato sam beskrajno zahvalan našim poslovnim partnerima na svemu što su učinili za nas, nastojimo im se odužiti odanošću i vjerno poštujući sve što smo dogovorili. Zahvalan sam suradnicima na uloženom trudu i znanju, nastojimo im se odužiti korektnim odnosom i poštovanjem i naravno zahvalni smo odanim djelatnicima što bezpogovorno izvršavaju sve što od njih tražimo i nastojimo im se odužiti korektnim primanjima. Pred nama je novi ugovor za nadolazeću sezonu. Dokazali smo se kvalitetom i rokom isporuke pa su količine utrostručene. S obzirom da se radi o kolekciji proljeće-ljeto za koju je potrebno manje minuta svejedno planiramo uposliti novih 20 djelatnica a kraj iduće godine dočekati sa 100 proizvodnih radnika.

Mnogi pitaju ima li pomoći lokalne zajednice i da li smo dobili sredstva iz europskih fondova?

Rame me boli od tapšanja ali nikakvu pomoć nismo dobili. Zapravo, ne treba nama pomoć. Možda je pitanje krivo definirano. Mi smo ogroman kapital uložili da bi stvorili preduvjete za prihode, ako grad živi od prireza i poreza oni moraju ulagati u povećanje svojih prihoda i tako pomagati sebi. Ili bolje rečeno, bar bi trebali, ali još nisu. Oni gradovi koji tako razmišljaju daleko su odmakli u razvoju. Sredstva iz fondova do sada nismo dobili ali svakako ćemo tražiti čim bude natječaja. Od zavoda za zapošljavanje tražimo odobrenje sredstava za prekvalifikaciju djelatnika, zatražili smo od gradonačelnika da organizira sastanak sa ravnateljem srednje strukovne škole jer tražimo upis pola razreda učenika za zanimanje obućar i uključivanje u natječaj za stipendiranje na TTF-u u Varaždinu za studenta za naše potrebe.

Znamo da je samo od lohn posla teško preživjeti. Zato ne odustajemo od vlastite proizvodnje za hrvatsko tržište te razvijamo neke nove modele obuće. S obzirom da je Uzor bio tekstilna tvrtka uskoro pokrećemo proizvodnju radnje odjeće, strojno smo se opremili i imamo obučenu radnu snagu. Projekata je još puno i postupno ćemo ih razvijati. Intenzivno radimo na razvoju web trgovine i web stranice. Na žalost naša djeca su se opredijelila za neka druga zanimanja, Kćer je završila imunologiju i radi za ino poduzeće u struci, srednji sin studira zrakoplovstvo a najmlađi informatiku. Godine čine svoje i uskoro će trebati nasljednici, možda se netko od djece opredijeli za rad u obiteljskom poduzeću ili možda unuci.

Ja svoj trag nastojim ostaviti i u nekim drugim aktivnostima. Volim svoje zvanje, struku i zanimanje i sa zadovoljstvom radim svoj posao, aktivan sam u radu HDKO-a jer sam svjestan da bez društva nema razvoja i opstanka struke. Vjerovatno sam i ja dao svoj doprinos kroz rad u Upravi i Nadzornom odboru društva da se ponovno školuju kadrovi na Tehnološkom fakultetu za potrebe naše industrijske grane, da opstanu srednje obućarske škole te da časopis Koža i obuća kvalitetom i sadržajem daje osnovne informacije o modi, razvoju i novostima iz naših tvrtki. U hrvatskoj imamo nekoliko najsuvremenijih obućarskih tvornica u Europi (Haix, Paul Green, Boxmark …) i na to trebamo biti ponosni, ukazivati da u našim tvornicama radi preko 10.000 uposlenih (i to uglavnom žena) i da značajno učestvujemo u izvoznim rezultatima jer se uglavnom rade lohn poslovi za ino tržište. Imamo i  hrvatskih tvornica koje svjetski posluju i rade (Psunj-Viviani, Ivančica …). Ako budemo ulagali u razvoj i kupovali moderan strojni park uz školovanje mladih stručnjaka ravnopravno ćemo se nositi sa konkurencijom. Zato sam ja optimist i vjerujem u bolje dane naših poduzeća. Treba biti svjestan da će biti i onih drugih koji će nestati sa proizvodne scene ali sve je to život i realnost. U sve se to treba uklopiti i Zlatna nit sa jedinim ciljem: uspjeh je jedina opcija.