Piše : Ante Gavranović
Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a. Konkretno, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila, od 1990. godine na ovamo, više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje.
U svom viđenju dugoročne strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci veliku važnost pridaju upravo novoj industrijskoj i regionalnoj politici. Pritom naglašavaju kako bi cilj trebalo tražiti u novom zapošljavanju i aktiviranju postojećih proizvodnih resursa. Osnovni cilj je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti.
- Izgubljene poluge razvoja
Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logičnu posljedicu takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
Iz HUP-a i Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da je u tijeku nastavak procesa deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva . Istodobno sve analize pokazuju da bez snažne industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova društvena preraspodjela moguća samo kroz novostvorenu vrijednost. Jedan od razloga ukupno lošem stanju gospodarstvenici vide u pomanjkanju stalnog, konstruktivnog i argumentiranoga dijaloga između predstavnika izvršne i zakonodavne sfere, gospodarstva i kvalificiranih organizacija civilnoga društva. Stječe se dojam da Vlada bitna pitanja s toga područja rješava i odlučuje o njima iza zatvorenih vrata. Mišljenja, prijedlozi i poticaji za premošćivanje problema i poboljšanje prijedloga dokumenata, posebice kad je riječ o razvojnim strategijama i propisima od širega značenja, jednostavno se ne prihvaćaju ili se istinski kreatori gospodarske politike o njih potpuno oglušuju. Ukratko, kroz zakonodavna rješenja ne pronalazimo ravnotežu između budućeg gospodarskog rasta, društvene odgovornosti za razvoj i trenutku primjerene socijalne politike.
Zapravo, priča o hrvatskom rastu i razvoju je, uvijek iznova, i priča o promjenama koje su potrebne u cijelom društvu da bismo uopće spoznali potrebu korjenitih promjena. Poruka je jasna: u bitnim strateškim pitanjima razvoja cijeloga društva, a posebno njegovoga gospodarskoga dijela, potreban je snažan društveni konsenzus, jer je riječ o dugoročnim opredjeljenjima, koja su trajnija i jača od dnevnih političkih ili politikantskih interesa stranaka i pojedinaca.
Uvijek iznova valja podsjetiti da je (ipak) najveći naš resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje.
Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju. U uvjetima realne ekonomije – a svijet se vraća upravo njoj – to je gotovo nenadoknadiv propust.
